Razvoj taekwon-doa u moderan borilački sport

 

CHOI HONG HI je sa svojim suradnicima razradio i usavršio stare sisteme borenja rukama i nogama, a na skupu uglednih korejskih povjesničara i starih majstora 1955. godine predložio je da se staroj korejskoj vještini borenja da ime Taekwon-do. U to doba su u upotrebi bila različita imena kao što su tangsoo, taekkyon, kwon bup, kong soo,soo bak, itd. Te poslijeratne godine bile su značajne i po tome što je majstor ChoiHong Hi u suradnji sa svojim kolegama sistematizirao i usavršio Taekwon-do tehnike,napisao sportska pravila. Ukratko, stvorio je Taekwon-do za potrebe čovjeka 20. stoljeća.1959. godine zabilježena je po tome što je sada prvi put Taekwon-do organizirano prešao korejsku granicu. Choi Hong Hi i devetnaest njegovih vrhunskih nosilaca crnih pojaseva napravio je veliku turneju po zemljama istoka, proširivši tako Taekwon-do izvan granica njegove povijesne domovine. Iste godine majstor Choi je izdao i prvu knjigu o Taekwon-dou.

 

 

1963. godina prošla je u znaku spektakularne demonstracije pred zgradom organizacije ujedinjenih naroda u New Yorku, označivši snažniji početak razvoja Taekwon-doa u SADu.

1965. godine majstor Choi s grupom vrhunskih instruktora krenuo je na veliku svjetsku turneju, pa je po prvi puta posjetio i europske zemlje u kojima se ubrzo nakon toga osnivaju nacionalne federacije.

22. ožujka 1966. godine osnovana je Internacionalna Taekwon-do Federacija.

1969. godine održano je prvo Taekwon-do prvenstvo Azije.

1974. godine u Montrealu, u Kanadi održano je prvo svjetsko Taekwon-do prvenstvo.

Prvo europsko prvenstvo bilo je u Studgartu 1975. godine.

 

 

Iako je Koreja povijesna domovina Taekwon-doa on danas predstavlja istinski međunarodni sport. Ljudi iz svih zemljama svijeta organizirano se bave Taekwon-doom. Taekwon-do je velik i svaki čovjek u njemu može naći ono što mu je potrebno. U mnogim zemljama gdje je Taekwon-do razvijen, ljudi shvaćaju Taekwon-do kao izvanreno pogodan oblik rekrecije. Za vježbanje Taekwon-doa nije potrebna neka specijalna odjeća, niti posebni rekviziti. Taekwon-do se može vježbati svugdje, u sobi, na radnom mjestu, školi, parku, ... Broj sudionika na treningu nije ograničen, a u izvođenju tehnika sudjeluje čitavo tijelo. U taekwon-dou se ne radi sa nekim teretima, a tijelo samo sebi određuje granice naprezanja, zbog toga, povrede su vrlo rijetke. Zbog tih svih razloga milijuni ljudi u svijetu koriste Taekwon-do kao oblik rekreacije.

 

 

Druga grupa pretežno mladih ljudi traži i nalazi u Taekwon-dou oblik sportske, natjecateljske, aktivnosti koja im omogućuje da kroz vježbanje i nadmetanja razviju svoje tijelo i sportski duh. Taekwon-do natjecanja su vrlo atraktivna, jer pored efektne borbe (u kojoj prevladavaju udarci nogama), borci se natječu u formama.

Ljudi koji su svakodnevno izloženi opasnostima napada (policija) ili se spremaju za eventualne sukobe (vojska) u Taekwon-dou su našli najefikasniji sistem borbe bez oružja koji u određenim situacijama može može biti nezamjenjiv. Pored toga, Taekwon-do nije izgubio na svojoj važnosti u obuci vojnika i u uvjetima modernog ratovanja i primjene najsuvremenijeg oružja.

Taekwon-do majstori koji su veći dio života posvetili treniranju Taekwon-doa, smatraju Taekwon-do za stil svog života i jednom riječju usmjeruje im cijeli životni put. To je normalno jer onaj tko želi uspjeti u Taekwon-dou mora se odreći mnogo čega, mora voditi uredan život, bez alkohola i ostalih štetnih navika.

 

 

Razlika između taekwon-doa kao vještine samoobrane je u psihičkoj pripremi, cilju, taktici i u nekim tehnikama. Svaka Taekwon-do tehnika iz njegovog sportskog dijela je ujedno i samoobrambena tehnika ako je zadamo punom snagom i bez upotrebe zaštitne opreme. Pored tih sportskih tehnika u Taekwon-dou postoji niz udaraca i obrana koje su zabranjene u sportskoj borbi. Osim ovih tehničkih razlika, razlika postoji i u psihičkoj pripremi i u cilju akcije. U sportskoj borbi cilj nam je pobijediti protivnika u jednom viteškom i više-manje prijateljskom nadmetanju. U takvoj borbi smo spremni za oštru, mušku, pa i grubu borbu, ali za borbu u kojoj ipak ne možemo biti trajno ozlijeđeni. Dakle, cilj sportske borbe je pobjeda protivnika na bodove, nekad nokautom, a za to čovjek mora biti sasvim drukčije psihički pripremljen, nego kad ide u borbu u kojoj može trajno ozlijediti protivnika ili ga čak ubiti.

Ipak u svakom slučaju, sportska tehnika je osnova samoobrane i više je nego dovoljna da nas obrani od svakog prosječnog napadača, ali ako iz nekih drugih razloga moramo specijalizirati samoobranu, onda je potrebno naučiti tehnike koje su zabranjene u sportskoj borbi, potrebno je proći kroz sisteme borenja protiv noža, palice, bajoneta, pa i proraditi HOSINS dio Taekwon-doa u kojem se on isprepliće sa elementima Jiujice.