Počelo je davne 1973. godine, kad je gomila čupavih studenata i gimnazijalaca pobjegla iz najstarijeg hrvatskog kluba Centra-Zagreb, s opasnom nakanom osnivanja Taekwondo Akademije. Ta ideja nije prihvaćena od strane tadašnjih vlasti, i dečkima nije preostalo drugo nego u znak dobre volje i općeg pomirenja svoju udrugu entuzijasta okititi tada podobnim imenom  ‘Borac’. Samo godinu dana poslije osnutka klub je 1974. godine osvojio prvo mjesto na prvom ekipnom prvenstvu Hrvatske, a na prvom ITF Svjetskom prvenstvu Anto Nobilo je osvojio srebrnu medalju. Kroz jezikove juhe vladajućih tih godina se plivalo svim mogućim i nemogućim stilovima, katkad pomirljivo niz struju, katkad u suprotnom smjeru. Bile su to godine učenja i napornog rada na sebi i na promociji mlađahnog taekwondo sporta, aranžirane sa nekoliko ‘inventivnih’ promjena imena kluba, da bi poslije ulaska u Sportsko društvo Metalac 1983. konačno preuzeli prezime svoje nove sportske obitelji.

U prvih petnaest godina rada najveća sportska postignuća kluba vezana su uz ITF. ‘Neizbrisive tragove’ u povijest hrvatskog taekwondoa uz brojne sportaše posebno snažno su utisnuli Metalčevi treneri Tomislav Crlenjak, Darko Kaić i Anto Nobilo. Međunarodni trofeji redovito su kapali u klupsku vitrinu, a najrodnijom godinom tog pretpovijesnog razdoblja pokazala se 1988., kad su državnu vrstu na Svjetskom ITF prvenstvu u Budimpešti činili isključivo članovi Metalca i bez većih problema osvojili ekipno zlato.
Probno gostovanje WTF taekwondoa u olimpijskom programu (Seoul 1988) ubrzalo je i uspon taekwondoa u Hrvatskoj. Iz redova pionira hrvatskog taekwondoa u međuvremenu su stasala nova imena i naizgled uspješno premostila koncepcijske razlike i nesuglasja.

U lipnju 1989. Skupština Taekwondo kluba Metalac  je i formalno raskinula veze s ITF-om i odlučila o ulasku u WTF sustav natjecanja (World Taekwondo Federation – danas World Taekwondo). Glavnu trenersku palicu Metalca preuzeo je legendarni Andrija Mijačika (1954-2002). Poslije nepune godine WT prakse Metalac je imao vrlo uspješnu seniorsku i juniorsku momčad, a juniori su 1990. uzeli zlato na tadašnjem državnom nivou. Te godine Ivan Radoš je bio brončani na EP u Aarhusu. Spomenimo za hrvatski sport posebno vrijedno zlato Zdravka Fuština sa Dutch Open 1991. Prve službene medalje za samostalnu Hrvatsku također su zaradili Metalci – senior Ivan Radoš i junior Damir Djelmić osvojili su ih na Europskim prvenstvima 1992. godine.

I dok se Mijačika trudio što bezbolnije uvesti klub u sustav natjecanja po novim pravilima, predstavnici nove taekwondo generacije, nemetalci Ivica Klaić i Mario Jean Kovo su 1989. inicirali osnivanje Taekwondo sportskog centra Koryo. Prvi predsjednik je bio Davor Ranković, a sjedište kluba bilo je u Samoboru koji je tada spadao pod Zagreb kao jedna od njegovih općina. Koryo je također startao oštro: u prvih nekoliko godina vitrinu su napunili ekipnim odličjima sa državnih prvenstava za seniore i juniore. Dalibor Šuša na juniorskom EP 1990. osvaja srebro, dok trener/natjecatelj Ivica Klaić osvaja broncu na Svjetskom kupu 1991. i prvo (neslužbeno) sviranje hrvatske himne koje je iste godine zaradio na Otvorenom prvenstvu Francuske.

Uslijedile su godine rasta rezultata i zdravog suparništva između dva kluba. Finale Kupa Hrvatske (ekipno prvenstvo Hrvatske s 14 timova) 1992. godine je za desert publici serviralo finalni ogled Metalac – Koryo, u kojemu je Koryo bio bolji, a obje strane osjetile su međusobnu privlačnost.

Tijesna suradnja klubova Metalac i Koryo rezultirala je udruživanjem u Taekwondo centar Metalac-Koryo. Osnivačka skupština održana je u jesen 1993.godine: predsjednik kluba postao je Andrija Mijačika, a glavni trener Ivica Klaić. Zbog zakonskih diktata Koryo je pet godina kasnije kao strana riječ brisan iz imena, ali u hrvatskom taekwondou ništa drugo više nije bilo po starom.

Rezultati ne izostaju: 1994.godine Iva Gavez osvaja srebro na Europskom prvenstvu i biva proglašena najboljom sportašicom Grada (prva iz taekwondo sporta); Mići Kuzmanović iste godine osvaja prvu u nizu svojih medalja, broncu na juniorskom prvenstvu Europe. Slijedi razdoblje u kojem našim i svjetskim borilištima dominiraju Nataša Vezmar, Sandra Šarić, Miet Filipović i u kojem vrhunac postiže FILIP GRGIĆ 2007. godine kada postaje Svjetski prvak.

Najveći uspjeh u povijesti kluba ostvarila je SANDRA ŠARIĆ 2008. godine, kada je na Olimpijskim igrama u Pekingu osvojila brončano odličje. Time je sebe i Metalac upisala u zlatnu knjigu hrvatskog sporta, pa je to prava godina za početak ispisivanja novije povijesti našeg kluba. To je i početak redovite upotrebe elektronske opreme u taekwondo natjecanjima, čime je naš sport doživio velike promjene. Prilagodba je uspješna, a rezutate postižu Iva Radoš, Marina Sumić, Filip Grgić, Lana Banely, Ivana Vujčić, Eva Politeo i mnogi drugi…